OVČARA
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije, Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
SPOMEN-OBILJEŽJE
"RANJENA GOLUBICA"
Masovna grobnica
Masovna grobnica na Ovčari, Grad Vukovar, Vukovarsko-srijemska županija, otkrivena je na poljoprivrednom dobru "Ovčara", Grabovo. U razdoblju od 30. kolovoza do 2. listopada 1996. godine, iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirani su posmrtni ostaci 200 žrtava iz Domovinskog rata. Dosadašnjim tijekom procesa identifikacije, završno su identificirani posmrtni ostaci 192 žrtve, hrvatskih branitelja i civila.
Na spomen obilježju postavljenom 1998. godine sukladno Zakonu o obilježavanju grobnica žrtava iz Domovinskog rata, navodi se:
"U SPOMEN NA 200 RANJENIH HRVATSKIH BRANITELJA I CIVILA IZ VUKOVARSKE BOLNICE POGUBLJENIH U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU, OVČARA, 20. STUDENOG 1991., HRVATSKI NAROD, PROSINAC 1998,"
Opis
Pokolj na Ovčari, odnosno pokolj u Vukovaru, bio je ratni zločin koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine tijekom srpske okupacije Vukovara. Tada je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika, uglavnom Hrvata. Većina njih su bili pacijenti vukovarske bolnice, iz koje su odvezeni u logor Ovčara te potom smaknuti u divljini. To je bio najveći pojedinačni pokolj u Domovinskom ratu. Među ubijenim i nestalim nalazile su se tri žene - Dragica Tuškan (nestala), Janja Podhorski i Ružica Markobašić (trudna osam mjeseci, ubijena je na stravičan način i prije toga mučena i kundakom puške udarana u trbuh), jedan sedamdesetdvogodišnji muškarac i i tri maloljetne osobe od kojih je najmlađi bio šesnaestogodišnji dječak. Većina žrtava bila je mlađa od 50 godina. Među ubijenima je bio i francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier.
Ekshumirane i identificirane žrtve zločina na Ovčari
JOZO ADŽAGA
rođ. 21.05.1949.
ISMET IVO AHMETOVIĆ
rođ. 14.11.1968.
VINKO ANDRIJANIĆ
rođ. 09.02.1953.
KREŠIMIR ARNOLD
rođ. 18.04.1958.
ILIJA ASAĐANIN
rođ. 05.07.1952.
DRAŽEN BABIĆ
rođ. 01.10.1966.
IVAN BAINRAUH
rođ. 21.06.1956.
TOMISLAV BAJNRAUH
rođ. 13.12.1938.
STJEPAN BALAŠ
rođ. 01.05.1956.
DRAGUTIN BALOG
rođ. 19.06.1974.
JOSIP BALOG
rođ. 25.11.1928.
ZVONKO BALOG
rođ. 10.01.1958.
ĐURO BALVANAC
rođ. 17.07.1952.
BORIS BANOŽIĆ
rođ. 02.02.1967.
PERO BARANJAJI
rođ. 19.06.1968.
BRANKO BARBARIĆ
rođ. 01.11.1967.
LOVRO BARBIR
rođ. 01.11.1935.
ĐUKA BARIĆ
rođ. 26.12.1950.
FRANJO BARIŠIĆ
rođ. 28.06.1946.
ANĐELKO-IVAN BARTA
rođ. 31.01.1967.
ŽELJKO BATARELO
rođ. 25.10.1955.
TOMISLAV BAUMGERTNER
rođ. 27.11.1973.
MARKO BEGČEVIĆ
rođ. 01.04.1968.
ŽELJKO BEGOV
rođ. 30.09.1958.
STJEPAN BINGULA
rođ. 15.10.1958.
RINGO BJELANOVIĆ
rođ. 24.11.1970.
ZLATKO BLAŽEVIĆ
rođ. 24.02.1964.
MARKO BOSAK
rođ. 02.07.1967.
DRAGUTIN BOSANAC
rođ. 21.08.1919.
TOMISLAV BOSANAC
rođ. 05.03.1941.
ZVONIMIR BRAČIĆ
rođ. 04.07.1970.
ĐORĐE BUKVIĆ
rođ. 03.05.1966.
IVAN BUOVAC
rođ. 03.09.1966.
IVAN CRNJAC
rođ. 18.03.1966.
STANOJA ČUPIĆ
rođ. 12.10.1953.
TIHOMIR DALIĆ
rođ. 02.11.1966.
IVICA DOLIŠNI
rođ. 27.11.1960.
JOSIP DRAGUN
rođ. 09.09.1962.
STANKO DUVNJAK
rođ. 23.05.1959.
SAŠA ĐUĐAR
rođ. 05.03.1968.
VLADIMIR ĐUKIĆ
rođ. 21.02.1948.
VINKO-ĐURO EBNER
rođ. 01.01.1961.
DRAGUTIN FRIŠČIĆ
rođ. 02.11.1958.
PETAR FURUNDŽIJA
rođ. 30.11.1949.
ROBERT GAJDA
rođ. 27.12.1966.
MILENKO GALIĆ
rođ. 10.12.1965.
VEDRAN GALIĆ
rođ. 29.05.1973.
BORISLAV GARVANOVIĆ
rođ. 23.11.1954.
DRAGAN GAVRIĆ
rođ. 31.10.1956.
SINIŠA GLAVAŠEVIĆ
rođ. 04.11.1960.
BRANISLAV GRAF
rođ. 07.09.1954.
DRAGAN GRANIĆ
rođ. 01.01.1960.
ZORAN GRUBER
rođ. 05.09.1969.
DRAGO GUDELJ
rođ. 09.09.1940.
MARIO HEGEDUŠIĆ
rođ. 29.06.1972.
ŽELJKO HERCEG
rođ. 20.01.1962.
IVAN HERMAN
rođ. 14.05.1969.
STJEPAN HERMAN
rođ. 10.03.1955.
NEDJELJKO HLEVNJAK
rođ. 08.01.1964.
NIKICA HOLJEVAC
rođ. 10.04.1955.
IVICA HORVAT
rođ. 27.11.1958.
ZVONKO ILEŠ
rođ. 12.12.1941.
IVICA IMBRIŠIĆ
rođ. 13.02.1958.
ALEKSANDAR IVEZIĆ
rođ. 05.12.1950.
MARKO JAJELO
rođ. 28.10.1957.
MARTIN JAKUBOVSKI
rođ. 01.04.1971.
TOMO JAMBOR
rođ. 03.03.1966.
MIHAEL JANIĆ
rođ. 09.10.1939.
BORIS JANTOL
rođ. 21.09.1959.
ZLATKO JARABEK
rođ. 21.04.1956.
IVICA JEZIDŽIĆ
rođ. 05.11.1957.
ZVONIMIR JOVAN
rođ. 07.04.1967.
GORAN JULARIĆ
rođ. 15.02.1971.
BRANKO JOVANOVIĆ
rođ. 04.02.1955.
OLIVER JOVANOVIĆ
rođ. 08.12.1972.
DAMIR JURELA
rođ. 25.04.1969.
ŽELJKO JURELA
rođ. 30.06.1956.
DRAGO JURENDIĆ
rođ. 23.04.1966.
MARKO-JOSIP JURIŠIĆ
rođ. 17.08.1946.
PAVAO JURIŠIĆ
rođ. 28.08.1966.
ŽELJKO JURIŠIĆ
rođ. 20.12.1963.
IGOR KAČIĆ
rođ. 23.08.1975.
JOSIP KAPUSTIĆ
rođ. 08.12.1965.
KREŠIMIR KELAVA
rođ. 17.01.1953.
ĐURO KNEŽIĆ
rođ. 02.04.1937.
TOMISLAV KOLAK
rođ. 22.07.1962.
VLADIMIR KOLAK
rođ. 20.01.1966.
IVAN KOMORSKI
rođ. 23.06.1952.
BORISLAV KOSTOVIĆ
rođ. 24.12.1962.
IVAN KOVAČ
rođ. 18.06.1953.
ZORAN KOVAČEVIĆ
rođ. 16.04.1962.
JOSIP KOŽUL
rođ. 08.03.1968.
IVAN KRAJINOVIĆ
rođ. 14.10.1966.
ZLATKO KRAJINOVIĆ
rođ. 04.12.1969.
IVAN KRASIĆ
rođ. 18.06.1964.
IVICA KREZO
rođ. 10.09.1963.
KAZIMIR KRISTIČEVIĆ
rođ. 13.06.1959.
BRANIMIR KRUNEŠ
rođ. 28.02.1966.
TOMISLAV LESIĆ
rođ. 10.05.1950.
MIHAJLO LET
rođ. 25.04.1956.
DRAGUTIN LILI
rođ. 26.01.1951.
JOKO LOVRIĆ
rođ. 06.11.1968.
MARKO LUCIĆ
rođ. 08.09.1954.
MATO LUKIĆ
rođ. 02.03.1963.
HRVOJE LJUBAS
rođ. 26.01.1971.
PREDRAG MAGOČ-MAMIĆ
rođ. 18.12.1965.
ŽELJKO MAJOR
rođ. 14.12.1960.
ZDENKO MARIČIĆ
rođ. 27.09.1956.
RUŽICA MARKOBAŠIĆ
rođ. 28.09.1959.
ANDRIJA MEĐEŠI
rođ. 16.10.1936.
ZORAN MEĐEŠI
rođ. 03.01.1964.
JOSIP MIHALEC
rođ. 09.05.1926.
TOMISLAV MIHOVIĆ
rođ. 23.06.1952.
ZDRAVKO MIKULIĆ
rođ. 15.03.1961.
IVAN MIŠIĆ
rođ. 22.12.1968.
MILE MLINARIĆ
rođ. 05.12.1966.
ANDRIJA MOKOŠ
rođ. 16.11.1955.
SAŠA MOLNAR
rođ. 08.04.1965.
ANTUN MUTVAR
rođ. 30.01.1969.
DARKO NAĐ
rođ. 27.02.1965.
FRANJO NAĐ
rođ. 17.08.1935.
IVAN NEJAŠMIĆ
rođ. 19.10.1958.
MUFAD OMEROVIĆ
rođ. 29.11.1963.
VLADISLAV OREŠKI
rođ. 19.05.1967.
TOMISLAV PAPP
rođ. 01.01.1963.
ŽELJKO PATARIĆ
rođ. 16.07.1959.
SLOBODAN PAVLIĆ
rođ. 24.09.1965.
ZLATKO PAVLOVIĆ
rođ. 19.11.1963.
MATO PERAK
rođ. 28.11.1961.
ALEKSANDAR PERKO
rođ. 17.03.1967.
DAMIR PERKOVIĆ
rođ. 28.10.1965.
JOSIP PERKOVIĆ
rođ. 24.03.1963.
STJEPAN PETROVIĆ
rođ. 26.10.1949.
NIKOLA PINTER
rođ. 04.10.1940.
IVAN-ZVONIMIR PLAVŠIĆ
rođ. 24.03.1939.
JANJA PODHORSKI
rođ. 17.11.1931.
DAMIR POLHERT
rođ. 22.11.1962.
BRANIMIR POLOVINA
rođ. 22.06.1950.
VJEKOSLAV POLJAK
rođ. 06.08.1951.
STANKO POSAVEC
rođ. 09.04.1952.
TOMO PRAVDIĆ
rođ. 01.11.1934.
DMITAR PUCAR
rođ. 18.01.1949.
IVAN RADAČIĆ
rođ. 01.01.1955.
IVAN RAGUŽ
rođ. 22.04.1955.
MILAN RAŠIĆ
rođ. 16.04.1954.
KREŠIMIR RATKOVIĆ
rođ. 04.03.1968.
MARKO RIBIČIĆ
rođ. 11.11.1951.
SALVADOR RIMAC
rođ. 06.11.1970.
KARLO ROHAČEK
rođ. 21.10.1942.
ŽELJKO ROHAČEK
rođ. 16.05.1971.
PAVAO SPUDIĆ
rođ. 16.07.1965.
MARKO STANIĆ
rođ. 02.08.1958.
ŽELJKO STANIĆ
rođ. 23.06.1968.
PETAR STEFANKO
rođ. 05.05.1942.
IVAN STOJANOVIĆ
rođ. 19.03.1949.
LJUBOMIR STUBIČAR
rođ. 12.07.1954.
STJEPAN ŠARIK
rođ. 02.04.1955.
DAMIR ŠIMENIĆ
rođ. 18.03.1965.
PERO ŠIMUNIĆ
rođ. 30.09.1943.
VJEKOSLAV ŠINDILJ
rođ. 01.11.1971.
ĐURO ŠRENK
rođ. 21.04.1943.
DRAŽEN ŠTEFULJ
rođ. 01.01.1963.
TADIJA TADIĆ
rođ. 26.08.1959.
DUJO TARLE
rođ. 06.05.1950.
ANTUN TEREK
rođ. 06.10.1940.
DARKO TIŠLJARIĆ
rođ. 01.06.1971.
IVICA TIVANOVAC
rođ. 22.02.1963.
TIHOMIR TOMAŠIĆ
rođ. 04.07.1963.
ŽELJKO TORDINAC
rođ. 14.12.1961.
TOMISLAV TOT
rođ. 06.06.1967.
TIHOMIR TRALJIĆ
rođ. 17.07.1967.
MIROSLAV TURK
rođ. 12.04.1950.
PETAR TURK
rođ. 30.06.1947.
DANE TUSTONJIĆ
rođ. 10.10.1959.
BRANKO UŠAK
rođ. 17.07.1958.
MIRKO VAGENHOFER
rođ. 03.06.1937.
ZVONKO VARENICA
rođ. 19.05.1957.
VLADIMIR VARGA
rođ. 09.08.1944.
MIKAJLO VASIĆ
rođ. 12.12.1963.
SINIŠA VEBER
rođ. 22.02.1969.
GORAN VIDOŠ
rođ. 04.10.1960.
ANTUN VIRGES
rođ. 09.06.1953.
MATE VLAHO
rođ. 03.02.1959.
MIROSLAV VLAHO
rođ. 30.12.1967.
ZLATAN VOLODER
rođ. 23.11.1960.
ZLATKO VUJEVIĆ
rođ. 28.10.1951.
SLAVEN VUKOJEVIĆ
rođ. 23.06.1970.
RUDOLF VUKOVIĆ
rođ. 18.11.1961.
IVAN VULIĆ
rođ. 18.07.1946.
JOSIP ZELJKO
rođ. 14.03.1953.
MIHAJLO ZERA
rođ. 07.08.1955.
BORISLAV ŽUGEC
rođ. 21.11.1963.
Ovčara
U Republici Hrvatskoj, u istočnoj Slavoniji, pet kilometara jugoistočno od Vukovara nalazi se poljoprivredno dobro (farma) Ovčara, radna jedinica kombinata Vupik, koji se bavi ratarstvom i tovom svinja. Na dobru su skladišta (hangari) s velikim metalnim kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruđa, na kojima su i mala vrata za ljude. To je bilo idealno za stražarski nadzor nad zatočenicima. Srpski agresori su ta skladišta pretvorili u koncentracijski logor za osobe nesrpskog podrijetla, zarobljene na području Vukovara. U logoru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i paravojnih, četničkih skupina, pod zapovjedništvom „oficira“ JNA (M.Mrkšić, V.Šljivančanin, M. Radić i drugih) premlaćivali vukovarske zatočenike palicama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima. I političar Slavko Dokmanović, ranije predsjednik tadašnje Općine Vukovar, a kasnije i gradonačelnik okupiranog Vukovara sudjelovao je u zlostavljanju svojih sugrađana. Zlostavljanju su podlegla četiri zatočenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša), a ostali su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara – Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bili uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice.
U rujnu i listopadu 1996. iz grobnice je ekshumirano 200 tijela (do srpnja 2006. identificirane su 192 osobe, ubijene u dobi od 16 do 72 godine).
Izvor podataka: Ministarstvo hrvatskih branitelja – Uprava za zatočene i nestale: Evidencija o ekshumiranim, identificiranim i neidentificiranim posmrtnim ostacima iz pojedinačnih, masovnih i asanacijskih grobnica (stanje na dan: 4.X.2024.)
Na području tadašnje općine Vukovar utvrđeno je 2387 smrtno stradalih i nestalih civila svih narodnosti i pripadnika hrvatskih snaga. Procesom ekshumacija, u Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađene su 52 masovne i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 1970 žrtava (identificirani su posmrtni ostaci 1693 osobe. Pri Upravi za zatočene i nestale još se vodi postupak traženja za manje od 500 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije, od kojih je više od 300 osoba nestalih i nasilno odvedenih iz Vukovara.
Nakon pada Vukovara u srpske ruke oko 22.000 stanovnika grada je prognano, a oko 4000 deportirano u logore i druge oblike zatočeništva na okupiranom području Republike Hrvatske te na područje Vojvodine u Srbiji.
Ekshumacija
Dana 2. rujna 1996. godine pronađeni su prvi posmrtni ostaci žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice Ovčara. Provedba ekshumacije započela je 31. kolovoza te je trajala sve do 4. listopada 1996. godine kada su ekshumirani posljednji od ukupno 200 pronađenih žrtava u masovnoj grobnici Ovčara.
Razmjena 662 ratna zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, ne samo što nosi poseban značaj najveće razmjene ratnih zarobljenika nego istodobno označava i početak otkrivanja do tada javnosti nepoznate (ili tek djelomično poznate) istine o tragičnim događajima koji su uslijedili nakon okupacije Vukovara. Naime, 20. kolovoza 1992. godine, svega pet dana nakon što je razmijenjen u Nemetinu, Zdenko Novak – Mina, osvjedočio je događaje od 20. studenog 1991. na Ovčari, a što je predstavilo temelj preciziranja lokacije masovne grobnice na Ovčari i utvrđivanja sudbine ranjenika, vukovarskih branitelja i civila, te djelatnika vukovarske bolnice.
Nakon što je dr. Clyde Snow 19. listopada 1992. godine objavio otkriće masovne grobnice ista je stavljena pod zaštitu UNPROFORA – Ruskog bataljona (RUSBAT), zatim neposredno pred ekshumaciju pod zaštitu Jordanskog bataljona (JORBAT). Sama lokacija nazvana OVČ.1 bila je osigurana s dva reda spiralne žičane ograde, pri čemu je stražarnica UNPROFOR-a s ruskim vojnicima bila udaljena 30m od lokacije, dok su dodatna stražarska mjesta postavljena u razmacima na poljskoj cesti te poljima koja okružuju lokaciju. Već tada bilo je jasno kako zabačenost lokacije ukazuje na to da su izvršitelji nastojali žrtve ukopati u tajnosti.
Iako do same ekshumacije dolazi tek 1996. godine, već u prosincu 1992. godine, točnije od 17. do 19. prosinca iste godine, tim sastavljen od četiri međunarodna forenzičara proveo je preliminarno istraživanje lokacije pod pokroviteljstvom Komisije stručnjaka UN-a koja je na temelju Rezolucije 780 (1992) Vijeća sigurnosti UN-a bila zadužena za prikupljanje i analiziranje dokaza o teškim kršenjima Ženevskih konvencija i drugim povredama međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije. Prilikom samog preliminarnog istraživanja proveden je temeljiti površinski pregled lokacije pri čemu je temeljem pronađene velike koncentracije praznih čahura kalibra 7,62mm bilo jasno kako se radi o neposrednom mjestu smaknuća žrtava. Uz navedeno, zaključak o neposrednom izvršenju smaknuća potkrijepljen je i pronađenim brojnim ožiljcima od metaka na malom drveću akacije jugoistočno od lokacije te mecima probušene šasije vozila koja se nalazila u blizini lokacije. Prema tome, izvedeno je sljedeće:
Na OVČ.1 dogodilo se masovno pogubljenje, a iz pronađenih dokaza proizlazi kako su se izvršitelji postrojili duž sjeverne granice grobnice, na oko 4m udaljenosti od poljske ceste, zatim pucali na zarobljenike koji su se nalazili na jugu/jugoistoku. Za vrijeme strijeljanja, potrošene čahure su izbacivane na desnu stranu, dok su mnoge pale u grmlje čička na jugozapadnoj strani grobnice nakon čega su tijela zakopana buldožerom.
Nadalje, već tada, a iz relativnog malog „prozora“ probnog iskapanja, kao i rasporeda posmrtnih ostataka, moglo se utvrditi kako se u grobnici nalazi približno 200 žrtava. Činjenica kako su na posmrtnim ostacima dvije osobe pronađeni lančići s katoličkim križevima, odnosno metalna pločica s natpisom „Bog i Hrvati“ uputila je na to kako se na lokaciji nalaze posmrtni ostaci Hrvata. Prilikom provedbe probnog iskapanja, utvrđeno je kako lokacija OVČ.1 nije bila prekopavana od pogubljena i pokopa te konačno, kako je u skladu s izjavom Zdenka Novaka da je na lokaciji izvršeno smaknuće ranjenika i osoblja bolnice u Vukovaru.
Prilikom provedbe probnog iskapanja, utvrđeno je kako su posmrtni ostaci najpliće zakopani na svega 22cm dubine dok se početna dubina preostalih posmrtnih ostataka nalazila na početno 60cm dubine. Za razliku od skeletoniziranih posmrtnih ostataka pronađenih gotovo na površini, posmrtni ostaci ukopani u slojevima ispod površine bili su dobro očuvani, odjeća više ili manje očuvana, a koža i kosa prisutne. Probno iskapanje završeno je na dubini od 80cm, a prije napuštanja lokacije, tim je dno rova prekrio crnom plastičnom folijom te je ista ponovno zakopana.
Iako je preporuka i plan bila provedba ekshumacije u ožujku 1993. godine, a s obzirom na meteo-uvjete, opstrukcije raznih, a prvenstveno srbijanskih čimbenika onemogućile su provedbu ekshumacije. Ipak, u listopadu 1993. godine, drugi tim međunarodnih forenzičara, također okupljenih u Liječnike za ljudska prava, ponovno se vraća na mjesto lokacije OVČ.1 pri čemu je uočeno kako je lokacija sada zarasla u bujnu i korovitu vegetaciju, a nakon osiguranja pristupa na lokaciju, provedena je procedura elektronskog kartiranja kako bi se odredili točni gabariti grobnice. Od listopada 1993. godine, tim Liječnika za ljudska prava više nije pristupao grobnici sve do 1996. godine kada u voditeljstvu Clinta Johna Williamsona i Vladimira Dzure, istražitelja ICTY-a, temeljem podignute optužnice u predmetu Mrkšić i drugi, dolazi do konačne provedbe ekshumacije. Ista je provedena u razdoblju od 31. kolovoza do 4. listopada 1996. godine, uz prisutnost hrvatskih promatrača i srpskog promatrača, Časlava Nikšića (imenovanom je zabranjen daljnji dolazak na lokaciju nakon što je 12. rujna otkriven njegov pokušaj podmićivanja stražara za fotografiranjem lokacije). Operativni dio ekshumacije proveo je tim Liječnika za ljudska prava koje je predvodio dr. William Haglund.
Trećeg dana od početka ekshumacije, 2. rujna 1996. godine, Liječnici za ljudska prava naišli su na crnu plastiku postavljenu tijekom preliminarnog istraživanja te je potvrđena lokacija masovne grobnice. Prvi dio ekshumiranih posmrtnih ostataka prevezen je na Zavod za sudsku medicinu i patologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kako bi se provela identifikacija predvođena dr. Snowom. Dana 4. listopada 1996. godine ekshumirani su posljednji posmrtni ostaci od ukupno pronađenih 200 žrtava.
Pregled svih posmrtnih ostataka 200 žrtava proveden je u laboratoriju Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 5. listopada do 16. studenog 1996. godine. Pregledom socio-demografskih podataka, utvrđeno je kako je od ukupno 200 žrtava 198 muškog, a 2 ženskog spola pri čemu je prosječna starosna dob cijele grupe bila 32,5 godine, odnosno raspon dobi od najmanje 16 do najviše 72 godine.
Većina osoba je na sebi imala komade odjeće, u više slojeva, a prema opisima, 34% osoba je na sebi imalo odjeću koju obično nose bolnički pacijenti ili bolničko osoblje, kod 55% su pronađeni dokazi koji ukazuju na to da su se nalazili na bolničkom liječenju i to vidu bolničke odjeće, dokaza o liječenju, sa ili bez uočljivih povreda ili u vidu kombinacije navedenoga.
Od ukupnih 200 žrtava, za 95% trauma utvrđeno je kako su nanesene vatrenim oružjem i to na dijelovima tijela na kojima se nalaze vitalni organi – na području glave i/ili trupa.
Jedna žrtva preminula je od posljedica više ubodnih rana na trupu dok je jedna preminula od posljedica ubodnih rana na trupu te rana na glavi i trupu nanijetih vatrenim oružjem. Kod jedne osobe nisu mogle sa sigurnošću biti utvrđene traumatske povrede vitalnih organa iako su utvrđeni značajni nalazi koji ukazuju na traume ekstremiteta, što je karakteristično za smrt prouzročenu djelom nasilja sa smrtnom posljedicom. Tek kod sedam osoba uzrok smrti nije mogao biti objektivno određen odnosno nisu se sa sigurnošću mogle potvrditi traumatske povrede vitalnih organa.
Od ukupno 200 ekshumiranih posmrtnih ostataka, 192 žrtve su identificirane i to 93 klasičnom metodom identifikacije putem prepoznavanja obilježja, a 99 putem analize DNK.
(Izvor: dr.sc. Ana Filko, Ministarstvo hrvatskih branitelja)
Jedan je od prepoznatljivih simbola Domovinskog rata, koji se podiže na mjestu masovnih grobnica, spomenik Ranjena golubica – monumentalni komad poliranog crnog granita sa simbolom križa i golubice (zaustavljene u letu). Spomenik je rad akademskog kipara Slavomira Drinkovića (1951. – 2016.). Prva je Golubica podignuta 1998. na Ovčari, do danas širom Hrvatske osamdesetak, što jasno svjedoči o surovosti agresije i počinjenim ratnim zločinima.
Mogući načini dojave informacija Upravi za zatočene i nestale
Telefonom za anonimne dojave - govorni automat
072/111-111
(Javljanje operatera Uprave - birajte 2
Snimanje poruke - birajte 3)
Pismom
Uprava za zatočene i nestale
Ministarstva hrvatskih branitelja
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
(s ili bez navođenja osobnih podataka pošiljatelja)
Elektroničkom poštom
uzndr@branitelji.hr
(Domovinski rat)
uzn2srpr@branitelji.hr
(Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje)
Osobno u prostorijama Uprave
U slučaju da pri dojavi informacija navedete podatke o sebi ili svom identitetu jamčimo da će Vaši osobni podaci biti zaštićeni.
Sve eventualne troškove vezane uz dojavu informacija nadoknadit će Vam Uprava za zatočene i nestale
MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA
Uprava za zatočene i nestale
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
telefon: 01/2308-759
telefaks: 01/6195-951
.png){kind=logo}